Melburn ili Kako sam našla svoj grad na drugom kraju sveta

Tuesday, August 14, 2018



Mnogo mi se dopada Melburn. Mnogo, baš mnogo. Toliko da sam veći deo ovog posta – 3500 reči – napisala još u Melburnu, da mi ne ispari. Mislila sam da će ovo biti jedinstveni slučaj u istoriji mog bloga da post o nekom gradu objavljujem dok sam još u njemu. To se na kraju nije desilo, a nije se desilo ni da objavim u istoj zemlji, jer je sledeća stanica bila podjednako divna. Pokušaću da završim u avionu. Dakle, mnogo mi se dopada Melburn, to prvo treba da znate.



To možda i nije iznenađujuće, s obzirom na to da oduvek volim velike i žive gradove a da sam proteklih godinu dana živela u jednom koji je u najboljim danima izazvao u meni osećaj da je... pa, okej. Većinu vremena Okland mi je bio potpuno “meh”.

U šatl busu do centra, odnosno do železničke stanice Southern Cross, zauzela sam mesto na spratu skroz napred – da posmatram grad. Ovo baš i nije obećavalo. Prvo što sam videla kad sam izašla s prostora aerodroma bio je Mekdonalds (kako sam kasnije saznala, u Australiji ga zovu "Macca's"). Drveće s obe strane autoputa jeste malo podsećalo na pejzaže iz filma Australija, ali, da budemo realni, ja sam tu noć spavala sat ili dva, ranojutarnji let od četiri sata, umesto da me komira, mnogo me je izmučio, i ko zna kakva mi je bila percepcija. Sve drugo na ulazu u grad ličilo je na veliku industrijsku zonu i pribojavala sam se da dolazim u veći Okland. Da se razumemo, ko god dolazi turistički na Novi Zeland, dolazi u Okland zato što mora jer će tu završiti svoj internacionalni let, i posle minimum dana odlazi dalje. Ja sam ostala, i mislim da nikad pre toga nisam videla ružniji grad. Bilo mi ga je dosta, stoga i nisam želela da naredna četiri dana dobijem nešto slično.

Na sreću, nisam.

Na stanici me pokupila Daša. E sad moram da vam kažem ko je Daša, i to mi je mnogo težak zadatak. Dašu sam upoznala januara 2006. u Petnici, na svom prvom seminaru – ona je već neko vreme bila polaznica na geologiji. Ne sećam se kako smo se tačno upoznale, a to na kraju krajeva nije ni bitno, ali je važno da ja ne umem da opišem Dašu, zato što je to tačno onaj momenat kad me reči izdaju, i ne volim kad to ljudi inače govore, i kad kažu “ne može se opisati rečima” – može, nego ti ne znaš dovoljno reči. E pa tako nekako ja ne znam dovoljno reči koje bi mogle opisati Dašu nekome ko je ne poznaje i mislim da bi svako u životu morao da je poznaje, mada, iako su njeni kapaciteti ljubavi i podrške i ideja i pameti ogromni, ne bi baš bilo zgodno da nam se rastoči na toliko strana prema svim ljudima sveta. Daša je magična. Sad se setih da sam je zapravo jednom pominjala na blogu a imala je i gostovanje na fotografijama pre četiri godine, što je ujedno i poslednji put kad smo se videle. Daša je umetnica, arhitektica, predrago biće i vila. Jedno sunce. Znate one ljude s kojima se zapravo ne čujete i ne viđate često, ali onda kad se čujete ili vidite svaki put se iznova zapanjujete zašto to ne radite (a tipa baš tad se selite iz Beograda ili se ona seli u Holandiju ili vi na Novi Zeland ili ona u Australiju ili već tako neka ludost), a čak i tako ne čujući i ne viđajući se kvalitet tog odnosa ne isparava.

Dakle, Daša me pokupila i krenule smo ka njenoj kući u Brunswicku. Kraj je, to sam tek posle shvatila, relativno blizu centra – kao možda neko Banovo Brdo, recimo – i mnogo je sladak. Nakon što nam je napravila proju (!) i nakon što smo ručale, pošle smo do grada – ona u biblioteku, ja u samostalno istraživanje centra. Otišla sam na glavni Federation Square i spustila se u podrum info centra, gde sam pokupila more flajera da vidim šta ću i kuda ću ovih dana.

Videla sam da se tog popodneva do 4 sata održava nedeljna pijaca rukotvorina i umetnina, pogledam na sat – tačno tri, pogledam na mapu, vrlo blizu, okej, idemo. Pijaca kao pijaca, ništa posebno, standardni jastučići, nakit, sapuni, pomalo nestandardni kaleidoskopi, ali me oduševila spontanost i prijatnost prodavaca koji su me svi odreda pitali kako provodim dan i bacali komentare na vetar koji im je u tom momentu ljuljao štandove. Jedan me pitao odakle sam i rekao mi je da je on sam sa Novog Zelanda, iz Palmerston Northa. Kažem ja njemu, dotle nisam stigla, a on će kroz smeh – “Nisi ništa propustila”. To su Australijanci i Novozelanđani, opušteni i normalni i spremni da se šale na svoj račun. Što se tiče šopinga, nisam uspela da odolim dvema mirisnim svećicama za po pet dolara svakoj – sećam se kako sam naivno pomislila da je to samo deset dolara i da ću verovatno dosta fino da prođem ovih par dana. Ne zavaravajte se, Australija je ludački skupa, mada meni nije bila posle Novog Zelanda koji je otprilike tu negde, ali pare samo idu i to na ništa – na hranu, prevoz, pokoju kafu, muzej.


Kod Federation Squarea nalazi se i prelepa zgrada železničke stanice Flinders Street, kao i Katedrala sv. Pavla s porukom koju pamtim od decembra, kad ju je na instagram okačila moja drugarica Tihana: “Let’s fully welcome refugees”. 

Prešla sam reku Jaru i nazad ka gradu. Rekoše mi da idem obavezno u šetnju južnom obalom, a sad sam htela da prošpartam centar. Ubrzo sam uvidela da je to možda greška – naime, sam centar mi je nabio jedno milion pređenih koraka i istovremeno me hvatalo očajanje jer uopšte nisam mogla da se snađem. Centar, iliti CBD, Central Business District, čini gradsko jezgro omeđeno četirma ulicama (a mislila sam da nikada neću iskoristiti ovaj oblik broja četiri) i ispresecano ulicama koje su paralelne s te četiri. Tima četirma. Kako god. Uglavnom, zvuči jednostavno, ali je moj problem bio što su SVE ISTE. Toliko sam nasumično šetala tim ulicama i uvek mi se činilo da završavam na istim mestima i prolazim iste rute. Sve ulice su široke, velike, s restoranima i prodavnicama. Mislila sam da mi je tako zato što sam umorna – setite se podatka o dva sata spavanja i beskrajnoj iritaciji tokom četiri sata leta – ali sutrašnji dan će pokazati da i sasvim odmorna nemam pojma koja je ulica Elizabeth, koja Burke, koja Londsdale, i koja je od njih paralelna s kojom a s kojom se preseca. Zbog toga, i zato što mi je kamera na telefonu loša, i što se baterija brzo prazni, a na neku foru ne mogu da namestim otvor blende na aparatu, a sećam se da sam mogla, i zato što ipak, konačan odgovor, više volim da šetam i gledam šta se dešava oko mene nego da besomučno slikam i stavljam storije da bih bila validna*, e, zato sam mislila – ma kakva si ti travel blogerka, ništa ne umeš i nikako se ne snalaziš u prostoru, ugasi blog, i baš me je to mučilo neko vreme, dok nisam shvatila da sam ovim gradom toliko oduševljena i da sam ga možda čak i zavolela za ovo kratko vreme da jednostavno moram da to prenesem dalje, i to toliko odmah da ima da pišem na srpskom kao samo malo sređeniju verziju toka misli, jer se za pisanje na engleskom posvećujem i razmišljam i vodim računa da sve bude tip-top. O Melburnu nema mnogo razmišljanja, samo čista emocija. Iskreno? Falilo mi je to, falilo mi je da mi grad izazove emociju. U tome je nekako i sva poenta – bar za mene.

Ovaj moj problem s ulicama naročito je došao do izražaja kad sam uveče ogladnela. Prvo sam u šoping zoni osetila miris hot-doga i u tom momentu mi se strašno prijeo hot-dog, samo, nikako da shvatim odakle miris dolazi, pa sam od hot-doga odustala. Onda sam dobila želju za kineskom hranom, što se ne dešava skoro nikada, nije mi to jedna od omiljenih kuhinja, ali okej, u CBD-ju se nalazi i kineska četvrt. Samo, gde u CBD-ju? Prošla sam kroz nju pre nekog vremena dok nisam bila gladna, napolju je bilo hladno i duvao je vetar i nije mi se dalo da stalno vadim mapu, offline mapu nisam skinula (o bivanju travel blogerkom, jel), ne može da bude toliko teško, to je sve negde TU, ali nije bilo, i vrtela sam se i na kraju jedva našla kinesku četvrt, a kad sam je našla, onda nisam našla ono što mi se jelo, a jela mi se neka all you can eat varijanta, prvo zato što sam bila gladna kao vuk, drugo što je dosta zgodno kad ne umete da odlučite i hoćete da probate svašta. Na kraju je bio kompromis s običnim kineskim restoranom gde sam naručila piletinu s indijskim oraščićima i damplinge s piletinom i račićima, i sedela sam tu srećna i zadovoljna što ću se malo odmoriti, na TVu su išle vesti sa kineske televizije i sat je pokazivao dva sata manje nego u Melburnu. Sreću je nažalost prekinula hrana, jer sam nekako u tom blurovanom stanju uma zaboravila da “piletina” nije garancija za “pileća prsa”, a naša junakinja jede isključivo taj deo pileta, dok je ovde jela ko zna šta, batake, kožu, nogu, ne znam, bilo je grozno, ali bila sam gladna, hrabro sam se držala tokom prve tri četvrtine porcije i uporno grabila svaki indijski oraščić i komadić luka i paprike da mi služe kao palate cleanseri, dok konačno nisam kapitulirala pred nasumičnim delovima pileta. Mama će biti ponosna kad ovo bude čitala, mada će sigurno misliti i da sam blesava.



U osam sam već bila sasvim zrela za zaključenje avanture i sela da sačekam tramvaj. Spavala sam tu noć snom pravednika. 

Drugi dan melburnske avanture započela sam odlaskom u Melburnski muzej. Zato što sam morala da operem kosu to jutro, izašla sam dosta kasnije nego što sam se nadala, mada sam davno prestala da očekujem od sebe savršenu organizovanost na putovanjima. Oposum je i dalje bio tu, između klime i zida. Ah, da, ne pomenuh oposuma. Prethodni dan, dok je otključavala vrata, Daša mi ležerno ukazala na životinjicu koji je tu sebi napravila krevet. Samo što me srčka nije strefila kad sam videla krznenu lopticu na metar iznad svoje glave. Oposumi su inače mnogobrojni na Novom Zelandu i velike su štetočine, ali nikad nisam videla nijednog, a najmanje sam očekivala da žive u gradu. Elem, u muzej sam stigla nešto malo posle jedanaest, i dok sam kupila kartu (15 dolara, za studente i penzionere besplatno), bilo je već 11:25 a pored stuba koji je oglašavao ture po muzeju stajao je presladak dedica i morala sam da uzmem turu. Bilo nas je ukupno petoro a dedica je stvarno bio simpatičan. Tura traje oko sat vremena tokom kojih se prođe ceo muzej s minimalno zadržavanja na nekim ključnim tačkama – sasvim fino da onda imate ideju gde da idete i šta da propustite. Muzej je fantastičan, ima postavke o geologiji Australije, flori i fauni, istoriji Prvih naroda iliti Aboridžina, kao i deo Mind and Body, Body doduše trenutno zatvoren zbog renovacije, ali sam zato brdo vremena provela na Umu. Ubrzan kurs psihologije, recimo. Čini mi se da smo sve to učili u gimnaziji, ja neke delove relevantne za struku i posle na fakultetu, ali lepo je podsetiti se, a svakako je super za one koji su iz drugih oblasti. Bunjilaka me doduše potpuno rasturila – to je deo muzeja koji je Aboridžinski kulturni centar. Strašno je kako se australijska vlada bukvalno od prvih naseljavanja odnosila prema ljudima koji su tu bar 40.000 godina. Australija je jedina zemlja Komonvelta koja do dana današnjeg nije sklopila nikakav sporazum s urođenicima. Kad je istraživač Džon Betmen prvi došao u ovo što je današnji Melburn, od domaćina je kupio šeststo hiljada ari zemlje u zamenu za ćebad, nešto brašna i pari makaza i drugih alata. I sad se ježim dok to pišem. Navodno se nisu razumeli i Aboridžini su mislili da daju zemlju na korišćenje. Ovo je jedini primer ikakvog sporazuma koji je u Australiji potpisan s lokalnim plemenima, a proglašen je nevažećim manje od deceniju kasnije. Inače, ono što mi zovemo Aboridžini u stvari je velik broj različitih plemena (prilikom prvih doseljavanja čak oko 500), od kojih gotovo svako ima svoj jezik i sistem verovanja. Naravno, danas su mnogi mešani, a u Australiji je u ne tako dalekoj prošlosti postojala posebno užasna praksa otimanja dece od Aboridžina, posebno mešane dece, i smeštanje te dece u belačke porodice, kako bi se Aboridžini iskorenili i Australija postala bela. Povodom ovoga australijski premijer je 2008. izdao zvanično izvinjenje takozvanim ukradenim generacijama i njihovim porodicama. Strašne stvari. Zapravo, kako sam saznala sutradan u Muzeju imigracija, jedno vreme je zvanična politika imigracije bila “bela Australija”. Bukvalno su bili pozivani Britanci i još nekoliko nacija Evrope da nasele Australiju, a na snazi je bila zabrana za Kineze. Kad su postali svesni da to baš i nije okej, onda su zvanično odustali od rasne diskriminacije, ali ne i nezvanično, što je bilo vidljivo na primer na diktatu koji su imigranti morali da prođu da bi im bilo dozvoljeno da se usele. Kvaka je sledeća: mogli su da daju bilo koji evropski jezik na diktatu za koji procene da treba da znate, i to ne nužno engleski, pa ako niste Evropljanin i dobijete test na npr. holandskom i ne uspete da ga položite – žaomie. Čak su i ponavaljali testove dok god nepoželjni kandidat ne padne. Ludilo.



Epilog moje posete Melburnskom muzeju bio je taj da sam ostala praktično do kraja radnog vremena. Toliko je odličan. Ima čak i deo napolju, mini botaničku baštu na kojoj živi i poneka australijska ptica. Jedan deo bašte je u svojevrsnom plasteniku koji veštački dobija vodenu paru svako malo – on predstavlja prašumu, floru Australije iz prošlosti, a za koju danas ne postoje klimatski uslovi te se oni moraju održavati veštački. Muzej ima i deo za decu koji izgleda super, ali sam samo gvirnula, iako sam baš želela da osmotrim i fotkam, no sam se plašila da je malo neprikladno da odrasla osoba slika decu koja puze, igraju se i prevrću. Naravno, pošto su u pitanju baš mala deca, praktično su se nalazila svuda osim na plafonu i nije bilo teorije da se osmisli fotka bez njih u kadru :) Muzej je inače jako interesantan i starijoj deci, dosta je interaktivan i zabavan, što je super i što svakako pozdravljam, ali ume da smori kad oko tebe trči, viče i kikoće se milion školaraca koji su tu s odeljenjem. Posebno kad zauzmu interaktivne stvari koje hoćemo da probamo i mi od skoro trideset :) 

Nakon što sam se uveče našla s Dašom posle njenog posla, malo smo prošetale i onda me odvela u ulicu Lygon, malo izvan CBD-ja, gde je išla na tango. Lygon St. je italijanski deo, a inače, pored Britanaca, Italijani i Grci su najveće grupe imigranata u Melburnu. Ulica je super simpatična, prepuna italijanskih lokala s velikim baštama čak i sad tokom zime, što je odgovorilo na moje nepostavljeno pitanje od prethodnog dana – kako to da u CBD-ju gotovo uopšte nema italijanskih restorana. Tu smo otišle na sladoled u Pidapipo, instagramično mesto s odličnim gustim mlečnim sladoledima (kombinacija rikota-cimet je, što bi rekli mladi, to die for) i mladim radnicama Italijankama. Usput smo se zeznule i promašile put ušavši u Drummond St, fensi ulicu s kućama koje su me podsećale na Australiju koju znam sa televizije, a to zbog ograda i ukrasa od kovanog gvožđa. Stanarina u ovim kućama nedeljno košta 1200 australijskih dolara, što je recimo više nego duplo više od normalne kuće u Oklandu, ali opet, ne znam kako bi se poredilo s fensi delovima. Ko hoće da bude vlasnik, mora da iskešira oko tri miliona, ali i da se obaveže da neće menjati ništa u izgledu kuće, jer je ovo jedan od najboljih primera kasnoviktorijanske arhitekture. 

Treći dan imala sam najviše strukture i plana, mada sam i od toga odstupila. Naime, htela sam da ranom zorom odem do Victoria Street Market, ogromne pijace koja se otvara već u 6, ali sam odustala jer a) i dalje kasno sviće, tek oko pola 8, i b) Daša je rekla da je pijaca ništa posebno i da se ona razočarala, tako da nisam htela da skroz odustanem, ali sam mislila da je okej da za nju ostavim manje vremena. I bilo je. Ono što nisam očekivala jeste da pola pijace zauzme kineski buvljak s majicama i glupostima. Voće i povrće je ličilo na svaku drugu pijacu, osim što sam videla more proizvoda koje ne poznajem (a mislila sam da je Novi Zeland u tom smislu egzotičan!). Morala sam da kupim dva avokada za po dolar, jer ih volim i jer su na Novom Zelandu i dalje skupi (i ovde su ponegde – samo par štandova dalje bilo ih je za po tri), a eto ideje za sutrašnji doručak. Osim voća i povrća, pijaca ima i prelep zatvoren deo sa delikatesima, hlebovima, sirevima, mesom, šunkama... to uvek volim da vidim i uvek razmišljam kako bih tu obavljala kupovinu da sam kojim slučajem lokalna. Dosta štandova prodaje i suvenire, a poseban kuriozitet činio je štand za kojim je Ukrajinka prodavala sve žive zastave koje vam mogu pasti na pamet, pa tako i našu, hrvatsku, bosansku, kosovsku. Okej. Kaže, ima ljudi iz raznih krajeva sveta koji tu žive, oni vole. Okej. 


Moram da priznam da je još jedan razočaravajući deo pijace bio takozvani food court jer se njima najviše radujem i uglavnom imam problem da izaberem šta bih jela, dok je ovde svega nekoliko mini restorana i ništa me nije naročito privlačilo. Ipak sam, zarad proteina i premalo konzumiranja mesa tokom putovanja, uzela sendvič sa sporo kuvanom svinjetinom iliti pulled pork kod Italijana i mogu vam reći da su mi dali baš jednu pravu veliku mesnu porciju za koju sam pretpostavljala da će me držati sitom do uveče (što i jeste). Dok sam sedela i bivala hrišćanka, pridružio mi se buljuk neke dece, recimo sedmi-osmi razred, koji ni po čemu ne bi bio zanimljiv da nisam prisustvovala sceni koju nisam očekivala. Naime, dve curice preko puta mene pile su svaka svoju konzervu koka-kole, pa im je prišla treća i pitala “can I have a sip please please pleaaase” i onda, suprotno mom iskustvu i očekivanju da će istovremeno da uzme limenku dok ova odgovara “sure”, ništa se nije desilo, pa je dobila odgovor “Go buy yourself one”, eto, ne znam, mi smo uzimali i liz i griz i gutljaj, a ovu malu su poslali da kupi sebi svoje, i ne znam koji je kontekst, možda je mala stvarno grebator pa ih je smorila nakon dvesta prethodnih uzimanja, ali jesam bila iznenađena. 

Druga stanica za taj dan bio je Muzej imigracija koji sam već pomenula, opet ulaz 15 dolara za mene a džabe za studente, kaže mi devojka koja je radila tamo – pa bar nemaš više radove i ispite, eh, jeste, ali petnaest dolara je petnaest dolara. Muzej odličan i informativan, nekoliko shoutouta imigrantima Srbima, samo mi je zafalila struktura, putokaz, ovako sam se detaljno bavila npr. dvadesetim vekom pa onda krenem dalje i stignem u devetnaesti. Ovde sam radila testić od dvadeset pitanja o istoriji i zakonima Australije kakav se inače radi kad aplicirate za državljanstvo, pitanja uzeta s dozvolom Departmana za imigraciju australijske Vlade, ima ih 20 i da biste prošli treba vam 15, ja sam imala 19, ne znam da li to znači da su baš laka ili sam ja baš mnogo pametna, ali eto, mogu da budem Australijanka. Trenutno je u toku bila i izložba Identitet: moj, tvoj, naš, koja “istražuje kako naše kulturno nasleđe, jezici, verovanja i porodične veze utiču na našu percepciju sebe i drugih ljudi”.

S muzejem sam taman završila da mogu lagano da stignem na pešačku turu, i tu kreće možda i najjači utisak celog boravka, jer nam je vodič bio sjajan. Moram da priznam da u prošlosti nisam išla na previše ovakvih tura, najčešće jer sam u novom gradu s nekim ko ga poznaje pa me on provoda i usput mi priča svašta zanimljivo, i mnogo mi je drago što sam se pridružila baš ovoj s baš ovim vodičem, inače 19-godišnjim Oklanđaninom koji je pre šest godina došao u Melburn jer mu je Okland bio dosadan. (I hear ya, mate!!) Pored opšte istorije Australije, Viktorije i Melburna, o kojoj sam dosad dosta već i znala posle dva muzeja, uspeo je da ubaci i druge zanimljive momente, kao npr. da je grad zamalo nazvan Batmania po osnivaču, ali je ipak pobedio Melburn po tadašnjem britanskom premijeru. 

Ne pomenuh ranije da sam prošetala kroz Fitzroy Gardens, samo što nisam uhvatila baš najbolje doba godine, što je ujedno i razlog zašto sam na kraju otpisala navodno divne Royal Botanic Gardens. U Fitzroyu se nalazi moderna zgrada Melburnskog muzeja, i odmah preko puta nje Royal Exhibition Building, izgrađena 1880. povodom Međunarodne melburnske izložbe. E sad, dok sam prethodnog dana išla u Muzej, primetila sam da su neka stabla “obmotana” nekakvim metalnim pločama, a tura mi je otkrila i zašto – u pitanju su evropska stabla, naročito voljena od strane oposuma, pa ploče sprečavaju da se oposumi popnu. Samo jedan pogled nagore otkrio je da i nisu naročito uspešne, jer je na grani udobno ugnježđena spavala krznena loptica Piter, dospela tu preko grana susednog drveća. Jedan nula za Pitera.



Dalje nas je put vodio do Gradske kuće, koja je slučajno ili namerno u svoje vreme sagrađena blizu tadašnjeg Red Light Districta. Ono što je danas korisno znati za Gradsku kuću jeste da se u njoj mogu nabaviti jeftine karte za pozorište ili balet za danas ili sutra. Naravno, za naše pojmove to baš i nisu jeftine karte, ali za australijske itekako jesu, jer su u vrednosti sat-dva rada, već u zavisnosti od toga čime se bavite. 

Negde naizgled usred ničega – na nasumičnom mestu u jednoj ulici – vodič Ansh nas je zaustavio i rekao da sada moramo s njim u nešto da se zakunemo, sa sve stavljanjem ruke na srce i ponavljanjem za njim. Ovo je bio tekst naše zakletve: “While I’m in Melbourne, I will not drink coffee from Starbucks.” Eto i razloga zašto smo stali – bili smo ispred Starbaksa. Još sam ranije čitala o tome da je Melburn glavni grad sveta po pitanju kafe. Da budem iskrena, ja sam već navikla na fantastičnu kafu i u Oklandu, ali da, Melburnjani prave odličnu. Mnogi su mi Australijanci rekli da su poprilično razmaženi kad se radi o kafi kad odu u inostranstvo, i uglavnom ne mogu da veruju šta se sve za nju izdaje. Verujem da u tom smislu nalikuju Italijanima. Inače, australijska i novozelandska kafa i pravi se na bazi espresa, te osim čiste verzije, za koju sam retko kad uopšte videla ikoga da naručuje dok sam radila u kafiću, ima one razblažene vodom (long black – pri čemu običan espresso neretko zovu short black – i Americano, u koji ide mnogo više vode), kao i one s dodatkom vrelog penastog mleka, od kojih su nama poznati cappuccino i cafe macchiato, ponegde i caffe latte, dok se apsolutno najviše pije, i mnogo će mi nedostajati, flat white, koji se od latea razlikuje po količini pene – late je ima više. Da sam bila upornija u učenju kako da napravim savršeno mleko za kafu, mislim da bih ozbiljno razmišljala o tome da kod kuće otvorim kafić, koji će usput služiti i avokado na tostu i jaja Benedikt za doručak (mada i za ovo prvo treba naučiti, pa usavršiti, kako se poširaju jaja). Ako to uradite umesto mene, molim vas da me kreditujete za ideju.

Ubrzo smo prošli pored kafića Pellegrino u kom se nalazi prva espreso mašina doneta u Australiju. Kafu nisam probala, ali mogu samo da se zahvalim vlasnicima za kulturu kafe u Australiji i Novom Zelandu. Ona koju jesam probala sutradan jeste large flat white (inače skoro isključivo moj izbor) u Duke Coffee Roasters u Flinders Lane – navodno najbolja u Melburnu. (Što bi je onda valjda učinilo i najboljom na svetu.) Ne umem da ocenim da li je najbolja, ali je definitivno Tihana-approved.

Ako dolazite u Melburn, jedna od prvih stvari koje ćete primetiti jeste duh kojim grad odiše, i ako bih morala da izaberem neki grad na koji me podseća, možda bi to bio Berlin. (Uzeti ovo sa rezervom, rekoh ako bih morala, oba su sjajna i svoja i ne volim kad ljudi npr. porede Beograd s Berlinom.) Ono što je karakteristično za grad jeste street art na svakom koraku. Ako želite da vidite gomilu grafita i murala na jednom mestu, stanica koja se ne propušta je Hosier Lane, koja izbija tačno na Flinders Street, jednu od četiri koje su granice CBD-ja. Ah, da! Sećate se onog da je centar strašno zbunjujuć jer je sve isto? Posle tri dana mislila sam da sam provalila sistem. Paralelno s rekom Jarom prva je velika Flinders Street, potom mala Flinders Lane, potom neka velika Street, pa mala Lane istog imena. S druge strane, normalno na ove ulice idu Collins Street, Little Collins Burke Street, Little Burke Street i tako dalje. U principu, mislila sam da samo treba znati imena i da je mnogo lakše orijentisati se. Pogled na mapu pokazao je da sistem ipak nije provaljen, jer iako je tačno za Flinders Street i Flinders Lane, tačno je i da su dalje paralelne ulice Collins St, Little Collins St, Burke, Little Burke. U principu – zaboravite šta ste pročitali i moraćete da se snalazite kao i drugde. Sistema nema. 

Druga zanimljivost u vezi s gradskom arhitekturom i planiranjem jesu mnogobrojni mali lejnovi s kafićima, barovima i restoranima, a koji povezuju neke druge dve ulice. Većina njih donedavno je bila prostor za stražnje ulaze u lokale, dostavu namirnica i slično, dok se devedesetih ljudi nisu dosetili da mogu da ih iskoriste u druge svrhe. I zaista, lejnovi su preslatki i uvek živi. Osim lejnova, neke ulice povezuju i takozvane arkade – svojevrsni šoping molovi, najčešće s lokalnim brendovima, kafeima i zanatskim radnjicama, ali nije retko ni da vidite neki veliki brend. Ono što je super za sva ta mesta kad ste turista jeste što imaju besplatan wifi :) Ako ste samo u prolazu, moguće da ćete se i gubiti, posebno ako vam je orijentacija slabija strana, kao meni, jer čim izađete iz jedne arkade – hop, evo vas u drugoj. Jedna koja spaja nebrojeno mnogo ulica i prostire se na ogromnom prostoju jeste QV iliti Queen Victoria, i za razliku od npr. Block Arcade ili Royal Arcade, veliki njen deo je zapravo na otvorenom, a opet je deo ogromnog sistema. Jel zvuči zbunjujuće? Jeste zbunjujuće. Kaže mi Daša da joj se više puta dešavalo da nađe nešto u QV i posle hoće da ode da to kupi, ali više ne može da ga nađe i ne zna gde se radnja nalazila. Inače, trivia: kad sam prvo veče nabasala na QV, otkrila sam, ni manje ni više nego – kompjutersku igraonicu. Ne znam postoji li to više kod nas, nisam videla jako dugo, ali je bilo kao transport u rane dvehiljadite kod nas – prostorija puna računara i ljudi koji na njima igraju igrice.



Ako iz Burk Streeta uđete u Royal Arcade, pa pratite put preko Block Arcade i potom Centre Arcade i pripadajućih im lejnova, na kraju ćete završiti u Ulici Degraves, možda mojoj omiljenoj. U pitanju je takođe presladak lejn s barovima i restoranima. Navodno se najbolji burgeri u gradu mogu pojesti upravo tu, u Metro Burgers, koji služe i burgere od kengura i emua. Australijanci su inače jedini ljudi na svetu koji jedu životinje koje se nalaze na njihovom grbu. Ja sam definitivno imala moralne dileme u vezi s jedenjem kengura, i nisam uspela da ih rešim dok sam bila u Melburnu – ako vas zanima ishod, sačekajte koji dan dok se raspišem o Sidneju.

Turu smo taj dan završili s druge strane reke, u umetničkom okrugu, a koji se tako zove zato što je dom opere i Melburnskog umetničkog centra, a gde sam i ja prvi dan započela svoje lunjanje na onoj nedeljnoj pijaci. Zgrada opere Hamer u Melburnu jeste okrugla, i to je napravljeno kao svojevrsno takmičenje sa Sidnejem – kao, Sidnej ima najlepšu operu i njoj se ne može izaći na crtu, ali sad ćemo mi u Melburnu da je napravimo okruglom i time će naša imati najbolje prostiranje zvuka. Navodno je lokalna šala da i opera u Adelejdu ima nešto najbolje – parking. 

Posle ture našla sam se s mojom domaćicom i završile smo na kuvanom vinu u jednom super baru u njenom kraju. Imala sam još samo jedan dan pred sobom a nisam videla toliko stvari. Tačno mi je falio još jedan dan – imala sam pristojan plan, ali je na kraju propao u korist opuštenog dana i “utvrđivanja gradiva”. Htela sam na St. Kildu – navodno super plažu u južnom delu grada poznatu po pingvinima i divnim zalascima sunca. St. Kilda ipak ostaje za sledeći put, jer dok sam mozgala da li da idem, da li da ne idem, daleko je, treba dugo vremena, da li da umesto toga odem u Nacionalnu Galeriju Viktorije, pomislih – hej, jednom si u Melburnu, ovo je karakteristično za Melburn, taman mi naišao tramvaj i odlučila sam da idem. Kad, moša! Bio mi iscurio kredit na kartici za prevoz, a nisam obratila pažnju na to prethodne večeri. Naravno, nema plaćanja u tramvaju, vozač mi reče – “Idi u Seven Eleven, tu ti je to” – i pokaže neodređeno napred, e to neodređeno napred se pokazalo kao hodanje od nekoliko stanica i potpuno očajanje da ću ikad uopšte naći Seven Eleven. Da skratim priču, kartica je dopunjena, ali sam već kasnila na pešačku turu oko Sent Kilde, a iako jeste long shot, ja se sigurno vraćam u Melburn, znam da je daleko i skupo i da nemam para da planiram ni mnogo kraća putovanja ali u Australiju idem ponovo, pa nek sekire padaju. I tad ću ići do Sent Kilde.



Za sledeći put u Melburnu ostavljam i italijanske restorane u Ulici Lygon, s naglaskom na Notturno, koji je navodno vrlo pristupačan, i Universal, koji nije, ali ima sjajnu pileću parmiđanu. Ostavljam piceriju naziva Pizza Pizza Pizza koja ima tajni bar u koji se ulazi kroz vrata “Staff only, do not enter” – mada je pitanje koliko je taj bar uopšte tajni ako se o njemu priča jednom do dvaput dnevno na ovim turama. Navodno imaju i sjajnu picu. Ostavljam bar Berlin za koji mi rekoše da je odličan, ali pomalo politički nekorektan jer je podeljen na dva dela, gde jedan predstavlja zapadni Berlin a drugi komuniste. Ostavljam bar na 34. spratu hotela Sofitel koji, osim što nudi super poglede, ima najbolje kupatilo u celom gradu – šta god to značilo, tamo sam da vidim. Kraljevske botaničke bašte i Muzej moderne umetnosti. Nacionalnu galeriju Viktorije. 

Još jedna sjajna stvar koju sam imala prilike da vidim i iskusim i bogami okusim jeste zimski street food market sredom na istoj onoj prosečnoj pijaci kraljice Viktorije koja ne nudi previše opcija tokom dana. Ja inače mnogo volim street food markete još od pre nekoliko godina kad sam otkrila berlinski Markthalle Neun četvrtkom, a otad ih bukvalno tražim gde god da odem. Ovaj melburnski je ogroman, sa mali milion štandova i dvadeset puta više ljudi. Naročito nezgodno ako kao ja imate problem da odaberete hranu (ili bilo šta) kad se nađete pred preširokim izborom. Zato što je bila stvarno velika gužva, Daša i ja smo gađale nešto što bi nam se oboma jelo, da bi se svelo na njeno “okej, ti izaberi, previše si komplikovana, ja mogu da jedem bilo šta!” Na kraju je izbor pao (moj valjda?) na francuski fondue sa nekakvom šunkicom, zapečenim hlebom i karamelizovanim lukom. Isusova majko, kako je bilo odlično! Ne znaš da li je ukusniji sir ili hleb ili meso ili sve zajedno. Morao je da padne i desert, i to moj prvi ćuros, s otprilike pola kilograma sladoleda. Bez osuđivanja, ja sam hodala kilometre i kilometre svakog dana! 

I sad kad se osvrnem neverovatno mi je da sam pre samo nekoliko dana bila u Melburnu, čini mi se da je prošlo bar mesec, a za mesec dana pitanje je čega ću se sećati i da li će mi trebati vremena da prepoznam šta je na mojim fotografijama. A opet, osećaj, osećaj je ono što ne zaboravljam, i to je jedno ludilo i predivnost i gužva i lepe zgrade i nove zgrade i reka Jara i njena južna obala na koju sam stigla poslednjeg dana, i čovek koji ulazi u tramvaj ogrnut ćebetom a niko i ne trepne, pa kad ga vidim na istoj liniji i drugi put u par dana i kažem Daši hej vidi čovek s ćebetom ona ne zna jer verovatno sve vreme gleda svoja posla, i žena koja ide ulicom i grize komad sira kao dobar dan, jer realno, ko ne želi da grize komad sira u bilo kojoj prilici? I ono da je jedan od ogromnih grafita u Hosier Lane šareno Jennifer + Lara sa šarenim YES, to je Melburn, kao i kameni blokovi na obali svi ofarbani u male duge sa heštegom YES, a što se, naravno, odnosi na nedavno izglasano pravo istopolnih brakova u Australiji.



Nisam ga sanjala, a toliko je predivan i neverovatan da sam i mogla samo da ga odsanjam i ne mislim da jedan takav moj grad postoji na drugom kraju planete. 

Postoji, i zove se Melburn, i jednog dana opet ćemo se sresti. 




*dobila sam poruku od sestre da sam više storija okačila tokom dva dana Melburna nego godinu dana Novog Zelanda. To, naravno, u apsolutnim vrednostima nije tačno, ali ipak govori dosta. 

No comments:

Post a Comment

Comments make my day! Feel free to say hi! :)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
 
site design by designer blogs